Ja se žalim, ti se žališ, on se žali…mi se žalimo, vi se žalite, oni se žale...
Prigovaranje je osjećaj nemoći
Gdje god da se danas okrenemo, čut ćemo, doživjeti ili naslutiti da su ljudi oko nas nezadovoljni. Prigovaraju, žale se, budu naporni, nerazumni… ali ako ćemo si priznati svi mi ponekad budemo takvi, zar ne?
Istina je da se žalimo puno češće nego si to želimo priznati. Taj čin je toliko prisutan u našem društvu da ga nekako i očekujemo kada nekoga uljudno pitamo: „Kako si?“. Prigovaranje je poprimilo tolike razmjere da u njemu inercijom i sudjelujemo, svakodnevno. Svi to čine, i zato je to ok. Uostalom tako si i pomažemo… zar ne? Na žalost, ne.
Prigovaranje ipak nije tako bezazleno kako se čini
Prigovaranje iziskuje ogromne količine (negativne) energije od nas. Žaleći se, iznova proživljavamo nezadovoljavajuću ili neprihvatljivu situaciju i (re)kreiramo osjećaj bespomoćnosti ispočetka. Svaki puta kada prigovaramo oko iste ili slične situacije (jer uzorak postoji!) dodajemo još malo „ulja na vatru“ i paradoksalno kreiramo, još malo više onoga što – ne želimo!
Prigovor je i način na koji izražavamo ljutnju, a ljutnja je osjećaj nemoći, osjećaj gubitka kontrole nad drugima ili sobom i pokušaj povratka te kontrole. Kontrolirati ne možemo ništa (da, ma koliko se tome opirali!), osim svojih reakcija na dane okolnosti. U trenu kada si postavimo pitanje zašto prigovaramo tj. zašto je neka okolnost za nas neprihvatljiva ili nezadovoljavajuća počinjemo proces razumijevanja šire slike. Razumijevanjem naše reakcije i razloga neslaganja /prigovaranja mi smo na putu povratiti moć rješenja u svoje ruke. Jedini preduvjet je da budemo iskreni sami pred sobom i u svojim reakcijama.
Generalno, postoje tri tipa ljudi koji se žale:
#oni koji doista imaju neki opravdani prigovor na situaciju ili čin
#oni koji samo prigovaraju, prigovaranja radi, jer im je to način na koji se „prazne“
#oni koji prigovaraju da bi ispali uvaženiji u društvu u kojem jesu, da bi se pokazali „važni“
Uopće ne sumnjam da te tipove možemo prepoznati na prvu, ali i da ponekad te tipove istovremeno prepoznajemo i u sebi (ako smo iskreni, naravno… nitko ne mora znati!).
Istovremeno, dobro je znati i kako modelirati situacije u kojima smo s različitim „prigovaračima“, jer nam to čini život lakšim, a pri tom pomažemo i njima da ne troše toliko energije uzalud. Ljudi vole kad su shvaćeni, kad imaju osjećaj da smo ih čuli, pa vole i kada im priznamo da su u doista teškoj situaciji. Samo žele da suosjećamo s njima. Treba im da čuju da razumijemo u kakvoj su situaciji, ali nećemo im pomoći ako uđemo s njima u epizode žaljenja svojim iskustvom. Mudro je pozvati ih da zajedno nađemo najbolje rješenje situacije, postaviti im pitanja o alternativnim rješenjima koja mogu kreirati u danim okolnostima. Dobro je usredotočiti se na rješenje, ne na problem. Ja se volim našaliti s ovima koji žele biti „bolji“ ili „važniji“ ili samo pokušam razumjeti razloge njihovog žaljenja. U svakom slučaju, ne preporučujem pretpostavljanje, više volim postavljanje pitanja!
Kada počnemo primjećivati prigovaranje (kod sebe ili drugih), dobro ga je imenovati, jer se prigovaranjem osiromašujemo. Žaljenje drugoj osobi nije prijateljski razgovor. Prigovaranjem predajemo svoju moć nezadovoljavajućim okolnostima, ”drugim ljudima“ i počinjemo se uvjeravati kako je rješenje naše situacije u nečijim tuđim rukama.
Svoje povrede, nezadovoljstva, osjećaje nepravde i narušavanja cjelovitosti treba razumjeti i posjedovati, jer jedino tako možemo biti odrasle individue koje su odgovorne za svoj život i sigurne u ispravnost svojih odluka.
Ne zaboravite, ljudi se uvijek ponašaju prema nama onako kako im mi to dozvolimo.
Uvijek, bez iznimke.
Toliko o žaljenu… ;)
S ljubavlju, Ana
Ako ti se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijeli :)