…autopilotu, nego svjesno birati svoju stvarnost

Strefila me neka neuroza, pa se gledam i promatram kako mi misli lete od jedne stvari do druge, a sve jedna gora od druge. Niti jedna ne donosi mir i olakšanje… pa se mislim, kako je to čudno u današnje vrijeme i u stvari puno lakše dovesti se u takvo stanje, a znamo da je moguće usmjeravati svoje djelovanje na području misli i emocija da bi ostvarili ono što želimo na fizičkoj ravni. I ludo je to mislim se ja danas, koliko je jednostavnije prepustiti se navikama tih ludih misli koje vuku opet neke lude emcije pa si nervozan, anksiozan čak, definitivno u stresu i ne znaš što ćeš sa sobom…

Ma kako je uopće moguće da je to lakše? Biti loše vs biti dobro. Kao da je stvar nekog krivog koda. A u stvari i opet je stvar čiste matematike – navike i programi po kojima funkcioniramo na automatici i na autopilutu čine 90%, a svjesno djelovanje čini samo 10%. Omjeri su neumoljivi.

I tako, kad kao ja danas, dođeš do točke gdje nisi vježbao svoju svjesnost, brusio svoj fokus i pažnju na dnevnoj razini, nego si odlučio odraditi posao, projekt i što je već trebalo odraditi na tradicionalan način, da se satereš radeći …Eeee onda dolazimo do nervoze i stresa, anksioznosti i „što ću sad jer ludim?!“ situacija – od kojih pate svi ljudi današnjice i to bez iznimke.

Ne preostaje mi danas ništa drugo nego malo odmoriti. S ljubavlju i pažnjom prepoznati autoceste koje bruje u glavi i preusmjeravati svoje vozilo u prirodu i mir, tamo negdje gdje je ljepše i za mozak i za dušu. Možda šetati ili meditirati, yogirati ili jogirati što god mi drago samo da se skinem s autopilota koji vrti jednu te istu traku i pjesmu.

Zagrljaj