Igra zvana život i igranje uloga

U posljednje vrijeme razmišljam o ulogama i njihovoj važnosti u našim životima. Ono kad misliš da znaš više manje sve o nečemu pa shvatiš da ima još mnogo novih boja i načina kako gledati na određenu stvar. Nije li upravo u tome sva prekrasnost ovog života? U neprekinutom otkrivanju?

 

No, jesu li uloge važne u životu i zašto?

I što je uistinu pravi smisao života?

 

Kada se pitanja motaju po glavi onda nekako i teme koje prevrćemo s prijateljima ili znancima idu u smjeru odgovora na ta postavljena pitanja… baš jučer se između brojnih drugih događaja desio i onaj „The“ događaj koji me inspirirao na pisanje o ovoj temi. Naime jučer je prijateljica u razgovoru spomenula kako napokon postaje direktor svoje tvrtke. I iako me neizmjerno obradovala ta informacija nisam mogla, a da ponovno ne počnem razmišljati o značaju uloga u našim životima.

Učinilo mi se da joj je to važno. I pitala sam se – zašto? Toliko toga je ostvarila. Barem gledano iz mojih cipela. Ona je jedna prekrasna žena u svim segmentima postojanja. Ono da staneš i gledaš. Divno i maestralno upravlja sa svojim životom. Utkiva blagost i lakoću u živote članova svoje obitelji. I rekla bi da je već ostvarila hrpu uloga i kao žena i majka i partnerica i prijateljica i poslovno kao stručnjak u svom području djelovanja i divno kuha i odlično vozi auto i majstor je organizacije, nekako to sve kod nje ide lako i praktično. A sad je eto došla na red i ta uloga direktora i neka vrsta dodatnog poslovnog ispunjenja. Kao neki novi level u igrici. Nešto što će još nadopuniti ono što ona jest.

I gledajući tako druge mogu lakše shvatiti, pa onda i primijeniti kod sebe i možda zaključiti da u stvari te uloge i jesu i nisu bitne. One su tu kao neka manifestacija onog što jesmo. Kao neki pokazatelj koliko smo napredovali u igri života. Jer kako sam i opisala… iz mojih cipela moja prijateljica već Jest ostvarena u tako mnogo segmenata pa zato vjerojatno i je stiglo to neko dodatno ispunjenje kroz novu ulogu u njezinu životu.

Također primijetila sam da nas straši nedostatak uloga. Onda kada smo ništa. Ili kada nismo ispunili jednu od općeprihvaćenih društvenih uloga. Jer što smo onda? Što smo ako nismo žena ili muškarac, majka ili otac, partner ili partnerica, direktor ili radnik, ako to nismo, jesmo li vrijedni? Koliko pridajemo važnosti tome kako nas društvo vrednuje i pojedinci oko nas. Neki ljudi poznaju ispunjenje kroz jednu ulogu, posebno ako je snažna, kao što je recimo uloga doktora. I onda imaju velikih problema kada ih društvo koje ih u jednom trenutku štuje i stavlja na pijedestal, u drugom trenutku tjera u penziju. Jer onda više nisu doktor. Onda su penzioner, a to je strašno. To je svojevrsna smrt. A smrt uvijek donosi transformaciju. Pretvara nešto u nešto. Pitanje je naših uvjerenja smatramo li da uloga penzionera vrijedi više ili manje od uloge doktora. Vrednujemo li što drugi o tome misle?

Vezano na naša uvjerenja život pretvaramo u raj ili pakao. Nekad se raj ili pakao otvaraju i puno prije penzije ako slučajno ne ostvarujemo neku od uloga za koju smatramo da je važno da posjedujemo.

Bilo bi korisno pregledati naša uvjerenja. Vidjeti što nam donose u život.  Da jednostavno budemo prekrasni i snažni u svojim vlastitim uvjerenjima. Da si dopustimo da budemo ništa i da iz tog ništa stvorimo ono što bi nama najviše odgovaralo, a ne ono što bi bilo bitno drugima pa makar se radilo o našim najbližima.

U tom kontekstu smisao bi mogao biti dopustiti sebi uvjerenja koja su nam ugodna. Stvoriti si okruženje i život koji nam je ugodan, podržavajući, zabavan i lagan. Koji odobrava ono što želimo i osjećamo. Život s kojim smo zadovoljni.

Mogli bi reći da je smisao života kontinuirano prihvaćanje i stvaranje nove *samo* ljubavi. Ljubavi prema sebi. Kroz samoostvarenje.
Volite sebe više. Kreirajte ono što želite. Jednostavno zato jer to i zaslužujete. I ne zaboravite život je tu za svakog od nas.

 

Zagrljaj

Ako ti se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijeli :)