Ranjivost – slaba karika uspjeha ili istinska snaga rasta?

Mit o ranjivosti

Najpopularniji mit o ranjivosti je onaj da je ranjivost slabost. U jednadžbu ranjivosti i slabosti odmah trpamo suze, povlačenje, strah…

 

Ako je samo jedna naša suza sposobna otopiti nečiju ideju o našoj uspješnosti i snazi, nije li na nama da se zapitamo kolika je onda istinska moć ranjivosti?

 

Ranjivost bi mogli opisati kao odvažnost da izrazimo osobnu istinu, sposobnost da pokažemo svoje prave boje, istinitost svoga bića. Da se otvorimo na način da se i drugi ljudi prepoznaju u tim emocijama i prepoznaju svoje biće u našem. Ranjivost je i kada zavibriramo s drugom osobom na istoj frekvenciji i kada osjetimo onu univerzalnu istinu da nitko nije otok. Ranjivost je rastapanje, isto onome kao kada se zaljubimo. Svi znamo onaj osjećaj kada s nekim ljudima „kliknemo“, a neki nam jednostavno… ne „legnu“. Neizostavnu ulogu ovdje igraju i vrijednosti koje nosimo i postotak u kojem se one preklapaju s vrijednostima druge osobe. Po tome se „kodu“ prepoznajemo i povezujemo, ali bez obzira na križeve koje nosimo, svatko će osjetiti autentičnost. Ranjivost je i sposobnost povezivanja iz autentičnosti.

 

Naša snaga leži u našoj autentičnosti

 

Ljude iskonski veseli taj osjećaj pripadnosti i ljudi kojima vjeruju.
Čak je i Aristotel svojevremeno čovjeka nazivao „političkom životinjom“, a od mnogih tumačenja tog pojma meni je najdraže ono koje govori o čovjeku kao društvenoj životinji, onome čiji su prirodni nagoni interakcija i pripadanje.

Istovremeno, skloni smo se zatvoriti i izolirati do neprepoznatljivosti, mahnito skrivati svoju autentičnost iza filtera društvenih mreža ili se braniti okrutnošću kao da nam netko može oduzeti ono što jesmo. Jesmo, ranjivi smo, ali još smo ranjiviji skrivajući se i srameći se svoje autentičnosti.
U osnovi svake ranjivosti je taj strah da nećemo biti prihvaćeni, a hraneći ga (društvene mreže u tome ne pomažu!) samo se još dublje spuštamo u svoju rupicu osame. Svima nikada nećemo biti po volji. Bitno pitanje je jesmo li sebi dobri?
Svidjelo se to nama ili ne, ranjivost je mjesto rođenja sreće, ugode, pripadnosti, a prije svega pripadnosti sebi, autentičnosti.

Ranjivost je mjesto gdje se stvari događaju. Nekima mjesto skrivanja i opravdanja, nekima mjesto osude i prebacivanja odgovornosti, ali za neke je izvanredna platforma za duhovitost, otvorenost, autentičnost i rast.

Dok ne skinemo flastere s rana koje nosimo i očistimo ih kako najbolje znamo, ranjivost će za većinu nas biti teška, pomalo tužna zbog osame, a opet možda topla i zavodljivo tajanstvena, neosporno duboka i istinski osobna, jer jest osobna.

Ja sam nekako za skupljanje hrabrosti i pokazivanje, preskakanje niskih ogradica kuloara i represivne tradicije i ljubazno stapanje sa svojim istinskim svjetlom.
Ali to sam samo ja, svjesna da ni ja nisam za svakoga…;)

S ljubavlju,

Ana

Ako ti se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijeli :)
error