Fokus na negativno – krivi kod u nama? Ili?

Postoji li krivi kod u nama? Trebamo li ga rješavati? Ili pak iz njega učiti?

Nedavni razgovor s prijateljicom – o tome što bi mijenjala – potaknuo me da se po milijunti put pitam …

Jesmo li krivo nasađeni?
Zašto se stalno borimo s tim što nedostaje, što nije dobro?

Tema je bila – da se ovako više ne može. Da se nešto mora mijenjati. Ukratko nešto ne valja. Nešto je trulo u državi Danskoj…

Nije naravski do prijateljice, ona je u određenom trenutku bila vrijedan podsjetnik na ono što prečesto biva i moj vlastiti doživljaj i što još češće slušam od drugih ljudi… pa se tješim… nisam samo ja…

Ili ipak jesam? Barem po onoj teoriji da ne postoji ništa izvan nas samih. I da su svi drugi ljudi oko nas „samo“ ogledala. Refleksija nas samih.

Bilo kako bilo. Realno ili ne. Eto, događa nam se svima.

 

Mogli bi reći često nas prati taj osjećaj da nešto nije dobro, da bi moglo bolje – i stalno to neko stanje negativnosti, loših emocija i fokusa na ono nešto, što ne valja – od kad se ujutro probudimo uočavamo stvari koje nisu kako treba. Poput: – opet suđe nije oprano; – izgledam grozno s tim podočnjacima u ogledalu; – vidi budalu ne zna se voziti; -vidi ju parkira se kao da ima kamion; – kolegica na poslu ne zatvara usta; – šef baš ništa ne radi, samo šeće po kavama; – muž je fakat neandretalac ništa ne kuži što treba napravit po stanu, samo ja radim ko’ crnac; – ta moja žena je čisti davež, uvijek mora biti po njezinom itd… itd… mogli bi nabrajati do preksutra.

Ima situacija kada je sve dobro i svejedno nam smetaju male stvari, sitnice. Tipa kada smo u restoranu i jedemo finu večericu procjenjujemo: – ovaj couvert im baš uopće nije nešto; ili – bio je fin al su ga previše naplatili; – konobar bi se baš mogao i nasmiješiti…

#onokad gotovo da nije moguće da nam svijet bude po volji…

I onda naravno, krenu opravdanja i ograđivanja. Kažemo skroz realno: – pa nije do nas! Stvar je do drugih ljudi. Oni su krivi. Nisu napravili nešto što su trebali… ili je pak stvar do situacije… jednostavno su se eto dogodile.

Imamo li sposobnost primjećivanja pozitivnih stvari koje smo doživjeli?

Glavno pitanje koje se ovdje postavlja je – bi li mogli nabrajati do preksutra pozitivne stvari koje su nam se dogodile? Odgovor je vjerojatno – teško! Stali bi prije nego kod nabrajanja loših stvari. Naime opće je poznata činjenica da smo praktički programirani da uočimo nedostatak. Tipa ako ispred sebe imamo 100 jednadžbi i samo je jedna kriva, mi ćemo zapeti baš za tu jednu. I slaviti što smo našli grešku. Slaviti krivi kod. Dapače bit ćemo ponosni na sebe.
Još jedno pitanje mi se nameće prirodno – zašto pak ne bi slavili onih 99 točnih rezultata? Od kud nam taj običaj? I čemu služi?

Osvijestite moć fokusa – kada prosuđujemo i uočavamo ono čega nema i s fokusom ostajemo u tom stanju, dobivamo još toga.

Dobivamo upravo ono što ne želimo. A to – kad stanemo i malo razmislimo svakako ne bi bilo razlog za slavlje. I opet pitanje – zašto bi uopće željeli uočavati ono čega nema ili ono što je krivo?

Tipa – ja nemam novaca, i eto nema ga; – ja nemam ljubavnog partnera i eto nema ni njega; – ja nemam sreće i eto nema ni sreće; – ja ne želim partnera koji mi ne iskazuje ljubav, al eto imam baš takvog; – ja ne želim nekog da me maltretira na poslu, al eto i toga, bilo da je riječ o kolegi, šefu…

Zašto se događa?

Mi smo kreatori. Mi sa pažnjom i fokusom stvaramo. Djelujemo i na fizičkom i na emotivnom i na misaonom polju.

Zato jer vjerovali ili ne – mi smo kreatori. Mi sa pažnjom stvaramo. Znači ne samo djelima, nego i sa mislima i sa emocijama. Jako je bitno obratiti pažnju na misaone i emotivne obrasce. Na ono na što polažemo pažnju u našem životu. Na ono što nas pokreće – jer nekad nas pokreće i bijes ili želja da nešto kontroliramo.

Ne postoji krivi kod u nama. Pitanje je s obzirom na slobodu izbora hoćemo li svoju sposobnost fokusa upotrijebiti da gradimo isto (ono što vidimo, a ne želimo) ili nešto drugo, – novo.

Dakle imamo sposobnost fokusa, uočavanja stvari, a zatim s tom istom pažnjom stvaramo. Catch je u managiranju fokusa. Nije krivi kod u nama to što uočavamo ono što nedostaje. To nije niti krivo niti ne krivo. Ni pozitivno ni negativno. To jednostavno jest tako. Čak je rekla bi dobro za razvoj da uočimo što nedostaje. Jer onda poželimo ono što nam stvarno treba. Stvar je u poznavanju i razumijevanju načina na koji funkcioniramo mi s svim svojim sposobnostima (fizički, emotivno i mentalno) te razumijevanja kako funkcionira Svijet u kojem živimo.
Ako se vratimo na catch, reći ćemo da je catch u tome da je skroz u redu da shvatio što nam nedostaje i da onda upotrijebimo svoje sposobnosti fokusa, emocija i mentala/misli kako bi kreirali ono što želimo.

Svemir ne razumije NE

Možemo reći da nismo svjesni svoje moći. Moći kreiranja.
Niti smo svjesni kako funkcioniraju  Zemaljski zakoni.

Recimo potrebno je razumjeti da Svemir ne razumije „ne“ ili negaciju i zato iako nešto ne želimo u životu upravo to i stvaramo. Privlačimo. Jer tako vibriramo. Fokus nam je na onom što ne želimo.

Život je tamo gdje ti je fokus

Kako promijeniti stvari?

To je dio koji moramo uvježbavati. Pa nam se na početku priče može činiti nemoguće ili nerealno. Kažu ljudi – svaki početak je težak. To je pak samo uvjerenje, koje možemo zamijeniti ukoliko smo dovoljno otvorena uma i ukoliko spoznamo da nam jednostavno takvo uvjerenje otežava nove početke. Uostalom i ovaj fokus na to nešto što ne funkcionira smo jako dobro uvježbali. Možda nesvjesno uz roditelje i društvo, ali ipak jesmo.

Ima ljudi koji žive sretno. Kad ih pitate kako to postižu nisu baš sigurni. Neki kažu da su zadovoljni, sretni s onim što imaju. Neki kažu da je to jednostavno tako. Vjeruju u to.

U nove početke krenuti malim koracima.

Za početak krenuti od malih stvari. Možda i stvari koje nam nisu bitne. Na skliskom terenu najbolje se kretati malim koracima. Jer kad padnemo onda boli, pa se i teže dižemo.
Slobodan parking, nepospremljen stan, suđe i sl. gluposti za koje smatramo da inače ne dobivamo od nekog ili nečeg…

Postupak kreiranja bi išao otprilike ovako:

#uočimo što ne valja

#odlučimo što u stvari želimo

#gradimo osjećaj (frekvenciju) u nama – na način da pokušamo to osjetiti kao da se već realiziralo, prizvati neki osjećaj, ako nam je teško prizvati pozitivu za taj konkretni osjećaj (može biti da imamo blokadu ili nam taj osjećaj nije blizak), prizovite neki drugi dobar osjećaj – tipa kad ste pojeli prefinu večeru, sladoled ili kad ste se vozili opušteno gradom, ili kad ste bili u prirodi ili kad ste se zadnji put pošteno nasmijali… bilo koji pozitivan osjećaj koji vas puni energijom i dobrim feelingom će poslužiti

#pustimo nešto i Svemiru da donese – mi smo svoje odradili s odlukom i s fokusom na druge stvari koje funkcioniraju. Naša sposobnost uočavanja onog što ne valja služi samo za to da spoznamo što ne valja i da kreiramo ono što valja. Nije naša sposobnost uočavanja onog što ne valja tu da hiperventiliramo i dramimo. Da privlačimo pažnju i govorimo svima koliko nam je teško. Jok. Ona je tu samo za naš razvoj. Za napredak. Ostaje nam vježbati pozitivu. Koliko god sladunjavo i blesavo (new cage, new age i sl.) zvučalo i izgledalo. Jel’ stvarno moguće da je to to? Da, to je to. I sama sebi nekad zvučim (pre)ružičasto i (pre)sladunjavo kad pokušavam prenijeti svoja iskustva. Ali nema nam druge do vježbanja frekvencije koja će nas dovesti do rezultata.

Svjesni odabir i prakticiranje onog osjećaja i misli koje želimo dovest će nas do onog što želimo. Ili barem približiti do onog što želimo. A onda ćemo učeći o sebi i životu i zašto se događa raditi još neke preinake i prilagođavanja.

Mislim možemo mi i dalje vježbati dramu i brigu i to da su drugi krivi jer su napravili to i to i sad mi vezano na to nismo imali izbor nego da reagiramo tako i tako. Pardon my French, al to je Bullshit dragi moji, s velikim “B”. To je jednostavno zavaravanje samih sebe. To je ostanak na mjestu (jer je mjesto poznato, pa je nekad lakše ostat u drami). To je vježbanje frekvencije koju smo već isprobali i vidjeli koje nam je rezultate donijela. Dajte si šansu. Ja sam sigurna da ju svatko od nas zaslužuje.

Moć da se dobro osjećamo leži isključivo u nama.

Također bitno je spoznati i zaključiti da nije moć u drugima. Moć je u nama. Ako smo uočili da nam tamo netko ne odgovara iz bilo kojeg razloga. Na nama je da bez drame ili brige kažemo ok. Tako je kako je. Idemo dalje. Ja od sada biram to i to. Nema prozivanja drugih ljudi. Oni su odgovorni za sebe. Vi ste odgovorni samo za sebe.

Svijet se ne gradi iz vana prema unutra. Sjetimo se – Moć kreiranja naših života leži uvelike u nama.

I nitko ovdje, a ponajmanje ja, ne sugeriram sada rastave brakova i ostavljanje prijatelja ili otkazivanje zaposlenika da bi se riješili tih ljudi koji nam  smetaju i „čine nepravdu“.

Svijet se ne gradi iz vana prema unutra. Ne! Svijet se gradi iz nutra prema van. Osjećaj koji želimo doseći moramo sami vježbati. Jer nitko drugi nije odgovoran za naše osjećaje do nas samih. Odluka. Recimo – zaslužujem ljubav. Konkretno. Zaslužujem ljubav partnera. Drugi korak. Osjećaj. Kakav je to osjećaj? Graditi osjećaj unutar sebe. Ako i ne budemo gradili bazu i frekvenciju koja čini našu bazu, svejedno će se dogoditi promjena. Pitanje kakva?! Recimo rastat ćemo se, ali ako sebe nismo promijenili, doći će drugi partner isti takav. Ili sličan. I taj nas neće voljeti. I on će opet biti kriv. Kasnije će biti kriv život i roditelji, samo mi nećemo preuzeti odgovornost.

 

Nije bitno tko je kriv. Niti je korisno preuzimati krivicu. Potrebno je svjesno preuzeti odgovornost. Odgovornost će nam dati moć da izgradimo ono što želimo vidjeti.

Uz navedeno ponekad je djelovanje na fizičkoj razini nužno (recimo rastanka). Ima raznih situacija (recimo nasilja – nije dobro ostajati u tim situacijama). Procjene moramo donositi sami. No ne smijemo zaboraviti da proces ljubavi možemo izgraditi samo mi unutar nas samih. Uostalom ako se mi promijenimo, možda se promijeni i partner. Kolega na poslu. Zločesta susjeda. Ili pak kreten od šefa, sam da otkaz. Nikad ne znate koja sreća će vas snaći. Bitno je graditi vlastitu priču iz nas samih i znati da ju u stvari nitko drugi nema moć izgraditi osim nas samih.

Budi promjena koju želiš živjeti.

Koju želiš vidjeti.

Zagrljaj