Anatomija plača…

Jeste li znali da se u rimsko doba količinom sakupljenih suza mjerila tuga?
Rimljani su znali da suze nisu puka fiziološka potreba organizma, a što mi znamo o suzama?

 

Suze su nezaobilazan dio ljudskog emocionalnog paketa. Kao mali njima privlačimo pažnju izražavajući negodovanje – kada smo gladni, kada nam temperatura, zvuk ili svjetlost ne odgovaraju… Sitni plačemo, jer još nismo razvili verbalni govor.
Od malena nas suze, kao refleks, održavaju na životu, njima izražavamo svoje najdublje osjećaje i otpuštamo nagomilanu energiju u tijelu, emocije.

 

Što suzimo suzama?

 

Iako su suze uvelike prisutne u svijetu sisavaca, smatra se da samo ljudi luče suze koje su proizvod oslobađanja jakih tjelesnih osjećaja takozvane emocionalne suze.

Suzama iz tijela izbacujemo kortizol, hormon stresa i brojne toksine. Plač je i refleks za lučenje endorfina tj. „hormona sreće“ pa onda nije čudno da se nakon dobrog plakanja osjećamo lakše i opuštenije.
Refleks suza pomaže i u dnevnim aktivnostima oka tj. obrane od nepoželjnih čestica i bakterija koje mogu ugroziti zdravlje. Volimo razlikovati suze „radosnice“, kojima slavimo, i suze „žalosnice“ kojima se oslobađamo stresa, tuge, boli i frustracije. No, malo tko od nas zna da je, osim izraza lica niz koji cure, i njihov kemijski sastav različit.

Suze posjeduju posebnu moć da pročiste naše misli i fizičko tijelo. Suzama uspostavljamo novu vezu između uma i srca i vraćaju nas snazi našeg bitka. Suze predstavljaju fizičku detoksikaciju našeg tijela i štite nas od bolesti.

 

Suze su za mamine sinove…?!

 

Sociološki, suze su mjerilo tuge, sakrament ljubavi, epitet slabosti, ali i znak snage.

 

Nažalost, one u našem društvu ne utjelovljuju hrabrost i neustrašivost, u našem društvu suze su za “mamine sinove” i za djevojčice. Što je iz nekog razloga loše. Jer oni koji plaču su slabići. Opće prihvaćeno stajalište je da su suze slabost, nešto što se treba sakriti, kontrolirati ili potisnuti.
Što se dešava potiskivanjem prirodnih načina oslobađanja nagomilanih osjećaja?
Zašto djecu, napose dječake, programiramo da ne plaču i (od)uzimamo li im time dio osobne snage?
Kažu da za svaku potisnutu suzu, postoji organ u tijelu koji plače, jer energija samo mijenja svoj oblik. Ako ne poznajemo načine na koji ćemo ju osloboditi ili transformirati ona će se gomilati dok sama ne nađe način da nas podsjeti da potiskujemo neke osjećaje. Tijelo nas na to brzo upozori uz bol, a ako bol dovoljno dugo zanemarujemo, ona se pretvori u bolest.

Ja volim gledati na suze kao na predaju, prihvaćanje i pokoravanje istini onoga sto osjećamo. Ništa nije moćnije od promatranja i suočavanja s vlastitim osjećajima koji se pojavljuju, bez obzira kakvi oni bili. Kada shvatimo doktrinu da „upravljanje osjećajima“ ne podrazumijeva i njihovo potiskivanje, lakše ćemo se spojiti sa svojim istinskim sebstvom i manje ćemo se osuđivati.

Budimo svjesni snage suza. Plačimo kao djeca kada imamo priliku, kao mamini sinovi, kao curice, jer žene, iz nekog razloga, ipak žive duže!

 

S ljubavlju,

Ana